Milan Begović - Liddy

Channel:

zvjezd01

Subscribers:

24,200

Published on January 10, 2021 12:51:34 PM ● Video Link: https://www.youtube.com/watch?v=Kg5cqXH5X5E

Duration: 5:25

214 views

0

Rade Šerbedžija recitira pjesmu hrvatskog pisca i pjesnika Milana Begovića.
Liddy

Još samo dva tri minuta – –
Sa niskog vagonskog okna
gledam na stanični ulaz,
i čekam. Nestrpljiv – tužan…
Ah, ne će, ne će doć!
A kupališni se gosti
po uskom vrte peronu;
al mene zanima malo
taj strani, šareni svijet.
Ne marim za spretne geste
nit za elegantne kretnje,
gracioznog ne vidim smiješka,
koketne prezirem šale,
ne tražim pogleda vještih,
koji se kriju u sjeni
raskošnih, bujnih plereusâ.
Ja samo čekam i šapćem:
– Ah, ne će, ne će doć! –
O mala, o slatka Liddy!
O hitri račiću morski,
o sitna tanana algo,
o zrnce bisernog pijeska,
o vedra mirisna dušo,
i zlatna sunčana zrako –
zbogom!
Tri dana prođoše žurno,
tri dana ljubavi naše,
tri dana našeg života.
Al u tri vijeka se ne će
radosti pod suncem sabrat
koliko ja sam je našô
u oku djetinjskom tvom!
Tri svijeta nisu toliko
vidjela sreće, koliko
ja sam je primio, Liddy,
iz tvoje pregršti sitne!
Tri dana našeg života,
tri dana ljubavi naše –
zbogom!
Na morskom sretoh te žalu!
Pržina zlatna, a zlatno
sunašce – a i ti zlatna.
– Kako se zovete? –
– Liddy!
A vi, monsieur? –
– Ja nemam imena, Liddy…
il radije – imam ih mnogo!
Onoliko koliko života
proživljujem u lovu za srećom.
Ta što je ime? Tek udes
čovjeka čovjekom čini,
životom napravlja život.
Pa dođe l’ jedan trenutak,
što nosi borbu i želju,
taj nosi i naše ime. –
A Liddy rukama pljesnu
i krikne, djetinjski sretna:
– Bezimen pustolov vi ste? –
I k meni bliže po vlažnom
ona se dovukla pijesku,
kô morski račić.
– A otkle ste, monsieur? –
– Ja ne znam. Il radije: znam.
O Liddy, ja sam odanle
otkle je i moja sreća:
danas iz velikog svijeta,
sutra iz pustinje sinje. –
– I to je sreći svejedno?
Zar nać je možemo svagdje? –
– Svagdje. Na onome strašnom,
nevjernom talasu morskom,
kô i na ručici ovoj,
malenoj ručici tvojoj.
Prava je sreća kô i mi:
bez imena i bez zemlje! –
– Bez zemlje! Vi ste bez zemlje! –
Klicaše ona – Pustolov!…
Al kad bi lutajuć svijetom
naišli na onu, koja
srcu je najbliža vašem,
kamo bi poveli nju? –
– O Liddy, o mala Liddy!
Tad ima jedan kraj,
kraj izvan granica svijeta,
još ljepši neg li je onaj,
za kojom čeznula Mignon…
Gdje želje čovječje ćute,
gdje nema boli ni nada,
gdje sve je zaborav – – –
Njezine velike oči
radoznalo gledahu u me,
kô crna sunca dva,
kô želje dvije!
I tri proživjesmo dana
u onom čarobnom kraju.
Oko nas: sunce i more,
u nama: sreća i život.
Al sada – oj zbogom, Liddy!
Pustolov odlazi dalje.
Od jedne do druge zemlje
da luta, basa i traži,
da srce razbaca svoje,
da svoju raskida dušu.
Rasipnik – luda – pijanac…
A ti ćeš ostati ovdje
uz more, sanjareć dalje,
pod suncem, koje će zalud
sa tvoga mirisnog tijela
kušat da izbriše snažne
pečate mojih cjelova…
O Liddy!
O mala, slatka Liddy!
O hitri račiću morski,
o sitna, tanana algo,
o zrnce bisernog pijeska,
o vedra mirisna dušo,
o zlatna, sunčana zrako – – –
U to kroz stanični ulaz
uleti crveni kostim,
široki panama-šešir,
a pod njim dva crna oka,
kô crna sunca dva,
kô čežnje dvije…
Ona je! – Ona je – –
Podigla smioni nosić,
pa traži, gleda i strepi –
I za čas o mom su vratu
visjele njezine ruke,
stišćuć se čvršće i čvršće
u divljem, očajnom bolu…
Jecaj joj kidao život.
I zadnji odjeknu znak:
krenuše željezna kola.
A jedna ručica tanka,
kô mlada skršena grana,
šiljaše posljednji pozdrav…
Nikada, nikada više –
O Liddy! Liddy!
Adieu!
Adieu!
Adieu!

Travemünde, na Istočnom moru,
juli, 1911.